USTAŠE SU IZMISILE MIT O BLEIBURGU, LAŽI NA NOB, TITA I TITOVE PARTIZANE!
U završnim borbama Drugoga svjetskog rata, čak i sedam dana nakon kapitulacije Reicha, odnosno savezničke pobjede, vojska NDH i njeni saveznici i dalje su se odupirali i time, na svojevrstan način, isprovocirali još krvaviji konačni rasplet.
Taj se nemili događaj povezuje s Blajburškim poljem, na kome je engleska armija jugoslavenskoj vojsci predala zarobljenike s teritorija Jugoslavije.
U inozemstvu su skupine Hrvata, proendehaških emigranata, do 90-ih godina 20. stoljeća o toj temi održale više skupova i objavile opsežnu literaturu, na hrvatskom i stranim jezicima. Nakon 90-ih te su rasprave oživjele i u Republici Hrvatskoj. Znatan dio novoga državnog vodstva i dio političkih, vjerskih, kulturnih i drugih struktura Republike Hrvatske tada prihvaćaju stavove dotadašnjih ustaških i proustaških emigranata, koji su se vratili u zemlju i u njoj počeli slobodno djelovati !!! Svakako valja naglasiti da na samom Blajburškom polju u Austriji, gotovo, nije bilo žrtava ni stradalnika, ali je taj “Bleiburg” uzet kao simbol za stradanja i tragediju poslije toga, što se naglašavaju nazivom “Križni put”. Tako se muke tih stradalnika želi izjednačiti s golgotom samoga Isusa Krista na Križnom putu, prema kršćanskom nauku. Uoči sloma nacifašističke Njemačke 1945. godine, dio ustaškog vrha NDH, na čelu s ustaškim poglavnikom dr. A. Pavelićem, pravodobno je pripremio svoj bijeg na Zapad, pritom iz Hrvatske odnoseći znatne vrijednosti.
Na odlazak iz zemlje potaknuli su i velik broj vojnika NDH i civila, koje su uvjeravali da će NDH preživjeti, te da će se oni uskoro vratiti, i to kao pobjednici. Brojni civili, mahom oni, koji su bili u službi NDH ili povezani snjom, bježali su preplašeni brojnim vijestima, što su ih izmislili u strukturama NDH, da partizani navodno pribjegavaju oštroj odmazdi i represiji i protiv građanstva NDH općenito. Vrhovi vladajuće strukture NDH, odjednom, više nisu imali ništa protiv toga, da se bježi zajedno s brojnim drugim skupinama kvislinga, s kojima su, doslovce, do jučer ratovali. Bili su to četnici (srbijanski, hrvatski, crnogorski itd.), nedićevci i ljotićevci, koji su prolazili i kroz Zagreb, a s njima su bili i drugi kvislinzi. Međutim, to se u literaturi, gotovo, i ne spominje, a osobito o tome šuti proustaška emigracija, jer bi time otpala njena teza/ tvrdnja, da se radilo o smišljenom istrebljenju Hrvata. Kontroverze o tim okolnostima odnose se na tvrdnje, da je u Bleiburgu, 15. svibnja 1945., bilo zarobljeno čak šest puta više pripadnika ustaških i domobranskih postrojbi i civila, nego što ih je tamo stvarno bilo, te da je Jugoslavenska Armija (JA) poubijala isto toliko zarobljenih vojnika i civila. Manipulacija je očita i svrha joj je pokazati, da je mitski pokolj Hrvata– vojnika, civila, žena, djece i staraca, zarobljenih na Bleiburgu i oko njega, i onih koji su bili na “Križnom putu” – djelo “partizanske” vojske, odnosno komunista.
Uočljivo je, da se do toga golemog broja došlo postepeno. Vinko Nikolić, ustaški ideolog i urednik publikacije “Hrvatska revija” u emigraciji, u svojoj drugoj knjizi, 1963. godine, piše “da je nakon povlačenja s Blajburškog polja pronađeno 40 mrtvih tjelesa”, a nakon Tuđmanova dolaska na vlast, kad je bio imenovan za sabornika, sukladno pritisku psihološke euforije, on korigira svoje prijašnje stavove i tvrdi, da je žrtava bilo čak 600.000, što se prema tadašnjim podacima izjednačilo s brojem ubijenih Srba u logoru smrti u Jasenovcu. Dr. Franjo Tuđman u knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” broj blajburških žrtava svodi na 40.000, da bi ga usporedio s, po njemu, isto tolikim brojem žrtava u Jasenovcu. Na prvi je pogled vidljivo, da se svakakonastoji izjednačiti ratne zločine ustaša i komunista, koji da su ubijali ne samo “hrvatske vitezove” – ustaše – nego da su provodili i genocid nad hrvatskim građanima-civilima. Tako je stvoren mit o zločinačkoj ulozi NOV-a, odnosno komunista.
U završnim borbama Drugoga svjetskog rata, čak i sedam dana nakon kapitulacije Reicha, odnosno savezničke pobjede, vojska NDH i njeni saveznici i dalje su se odupirali i time, na svojevrstan način, isprovocirali još krvaviji konačni rasplet.
Taj se nemili događaj povezuje s Blajburškim poljem, na kome je engleska armija jugoslavenskoj vojsci predala zarobljenike s teritorija Jugoslavije.
U inozemstvu su skupine Hrvata, proendehaških emigranata, do 90-ih godina 20. stoljeća o toj temi održale više skupova i objavile opsežnu literaturu, na hrvatskom i stranim jezicima. Nakon 90-ih te su rasprave oživjele i u Republici Hrvatskoj. Znatan dio novoga državnog vodstva i dio političkih, vjerskih, kulturnih i drugih struktura Republike Hrvatske tada prihvaćaju stavove dotadašnjih ustaških i proustaških emigranata, koji su se vratili u zemlju i u njoj počeli slobodno djelovati !!! Svakako valja naglasiti da na samom Blajburškom polju u Austriji, gotovo, nije bilo žrtava ni stradalnika, ali je taj “Bleiburg” uzet kao simbol za stradanja i tragediju poslije toga, što se naglašavaju nazivom “Križni put”. Tako se muke tih stradalnika želi izjednačiti s golgotom samoga Isusa Krista na Križnom putu, prema kršćanskom nauku. Uoči sloma nacifašističke Njemačke 1945. godine, dio ustaškog vrha NDH, na čelu s ustaškim poglavnikom dr. A. Pavelićem, pravodobno je pripremio svoj bijeg na Zapad, pritom iz Hrvatske odnoseći znatne vrijednosti.
Na odlazak iz zemlje potaknuli su i velik broj vojnika NDH i civila, koje su uvjeravali da će NDH preživjeti, te da će se oni uskoro vratiti, i to kao pobjednici. Brojni civili, mahom oni, koji su bili u službi NDH ili povezani snjom, bježali su preplašeni brojnim vijestima, što su ih izmislili u strukturama NDH, da partizani navodno pribjegavaju oštroj odmazdi i represiji i protiv građanstva NDH općenito. Vrhovi vladajuće strukture NDH, odjednom, više nisu imali ništa protiv toga, da se bježi zajedno s brojnim drugim skupinama kvislinga, s kojima su, doslovce, do jučer ratovali. Bili su to četnici (srbijanski, hrvatski, crnogorski itd.), nedićevci i ljotićevci, koji su prolazili i kroz Zagreb, a s njima su bili i drugi kvislinzi. Međutim, to se u literaturi, gotovo, i ne spominje, a osobito o tome šuti proustaška emigracija, jer bi time otpala njena teza/ tvrdnja, da se radilo o smišljenom istrebljenju Hrvata. Kontroverze o tim okolnostima odnose se na tvrdnje, da je u Bleiburgu, 15. svibnja 1945., bilo zarobljeno čak šest puta više pripadnika ustaških i domobranskih postrojbi i civila, nego što ih je tamo stvarno bilo, te da je Jugoslavenska Armija (JA) poubijala isto toliko zarobljenih vojnika i civila. Manipulacija je očita i svrha joj je pokazati, da je mitski pokolj Hrvata– vojnika, civila, žena, djece i staraca, zarobljenih na Bleiburgu i oko njega, i onih koji su bili na “Križnom putu” – djelo “partizanske” vojske, odnosno komunista.
Uočljivo je, da se do toga golemog broja došlo postepeno. Vinko Nikolić, ustaški ideolog i urednik publikacije “Hrvatska revija” u emigraciji, u svojoj drugoj knjizi, 1963. godine, piše “da je nakon povlačenja s Blajburškog polja pronađeno 40 mrtvih tjelesa”, a nakon Tuđmanova dolaska na vlast, kad je bio imenovan za sabornika, sukladno pritisku psihološke euforije, on korigira svoje prijašnje stavove i tvrdi, da je žrtava bilo čak 600.000, što se prema tadašnjim podacima izjednačilo s brojem ubijenih Srba u logoru smrti u Jasenovcu. Dr. Franjo Tuđman u knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” broj blajburških žrtava svodi na 40.000, da bi ga usporedio s, po njemu, isto tolikim brojem žrtava u Jasenovcu. Na prvi je pogled vidljivo, da se svakakonastoji izjednačiti ratne zločine ustaša i komunista, koji da su ubijali ne samo “hrvatske vitezove” – ustaše – nego da su provodili i genocid nad hrvatskim građanima-civilima. Tako je stvoren mit o zločinačkoj ulozi NOV-a, odnosno komunista.
Iz knjige: TITOVO DOBA – Hrvatska prije, za vrijeme i poslije
Primjedbe
Objavi komentar
Svi vulgarni, uvredljivi na vjersko-nacionalnoj osnovi komentari posjetitelja će biti uklonjeni!