26.10.2018-te navršilo se 25 godina od akcije Trebević u kojoj su se zvanične vlasti R BiH, sa velikim i nedopustivim kašnjenjem, odlučile obračunati sa zločinima koji su činjeni nad sarajevskim Srbima, a iza čega su stajali Mušan Topalović Caco i pripadnici njegove 10. brdske brigade.
Na brdima iznad Sarajeva u zloglasnoj jami Kazani skončalo je i brutalno ubijeno desetine lica srpske nacionalnosti. Svi oni ubijani su isključivo i samo zbog svoje nacionalne pripadnosti. Bila je to javna tajna u opkoljenom Sarajevu i nešto što je, punih godinu dana, bila općeprihvaćena činjenica. Topalović je, uz Ramiza Delalića Ćelu i njegovu 9. motorizovanu brigadu bio gospodar života i smrti. Uostalom, akcija Trebvić je i bila uperena protiv te dvije brigade i dvojice njihovih komandanata.
Svoj „imidž“ Topalović je stjecao, između ostalog, terorizirajući i likvidirajući sugrađane od kojih su neki poput bračnog para Komljenac, (Marina i Radoslav) bili tek ubogi i jedva pokretni, bolje reći, nepokretni starci. Tek onda kada su armijski i politički vrh R BiH shvatili da Topalovićevoj krvoločnosti nema kraja, a da preko noći sarajevski Srbi, stanovnici opkoljenog Sarajeva bukvalno nestaju, došlo se na ideju suprotstaviti zločinu, mučenju i samovolji.
No, i to nije prošlo bez žrtava. Devetorica pripadnika Vojne policije, koji su dobili zadatak da privedu Topalovića brutalno su pobijeni, a prije toga mučeni u ulazu njegove zgrade. Nešto kasnije, Topalović će biti zarobljen, odveden na ispitivanje, nakon čega je likvidiran. Njegova lividacija je (ne)vješto pakovana pod pokušaj bijega iz vozila u koje je, usput rečeno, unesen nakon što je u prostorijama Centralnog zatvora isprebijan do tačke kada više nije mogao stajati na nogama.
Nema dileme da su se tadašnje vlasti vodile devizom da mrtva usta ne govore, što, naravno, ide u prilog svima onima koji vjeruju kako Topalovićev zločinački pohod nije bio tek krvavi pir pojedinca, već sistemska greška od koje su kasnije svi počeli prati ruke. Podatak da je zločin na Kazanima prošao i prolazi bez adekvatnog sudskog epiloga samo je vrh na sramotu opkoljenog Sarajeva i besprizorne šutnje najvećeg dijela onih koji su u Topaloviću vidjeli heroja, a ne zločinca. A, takvih je u cijeloj ovoj priči i previše.
Činjenica je da herojsku borbu građana opkoljenog Sarajeva protiv divljaka sa brda, koji su bjesomučno rušili i ubijali grad i njegove stanovnike, danas mnogi pokušavaju izjednačiti sa dosljednom šutnjom u vezi Topalovićevih zločina, što je zapravo sol na ranu jedne od najvećih bitaka za opstanak grada koje moderna Europa pamti.
Na brdima iznad Sarajeva u zloglasnoj jami Kazani skončalo je i brutalno ubijeno desetine lica srpske nacionalnosti. Svi oni ubijani su isključivo i samo zbog svoje nacionalne pripadnosti. Bila je to javna tajna u opkoljenom Sarajevu i nešto što je, punih godinu dana, bila općeprihvaćena činjenica. Topalović je, uz Ramiza Delalića Ćelu i njegovu 9. motorizovanu brigadu bio gospodar života i smrti. Uostalom, akcija Trebvić je i bila uperena protiv te dvije brigade i dvojice njihovih komandanata.
Svoj „imidž“ Topalović je stjecao, između ostalog, terorizirajući i likvidirajući sugrađane od kojih su neki poput bračnog para Komljenac, (Marina i Radoslav) bili tek ubogi i jedva pokretni, bolje reći, nepokretni starci. Tek onda kada su armijski i politički vrh R BiH shvatili da Topalovićevoj krvoločnosti nema kraja, a da preko noći sarajevski Srbi, stanovnici opkoljenog Sarajeva bukvalno nestaju, došlo se na ideju suprotstaviti zločinu, mučenju i samovolji.
No, i to nije prošlo bez žrtava. Devetorica pripadnika Vojne policije, koji su dobili zadatak da privedu Topalovića brutalno su pobijeni, a prije toga mučeni u ulazu njegove zgrade. Nešto kasnije, Topalović će biti zarobljen, odveden na ispitivanje, nakon čega je likvidiran. Njegova lividacija je (ne)vješto pakovana pod pokušaj bijega iz vozila u koje je, usput rečeno, unesen nakon što je u prostorijama Centralnog zatvora isprebijan do tačke kada više nije mogao stajati na nogama.
Nema dileme da su se tadašnje vlasti vodile devizom da mrtva usta ne govore, što, naravno, ide u prilog svima onima koji vjeruju kako Topalovićev zločinački pohod nije bio tek krvavi pir pojedinca, već sistemska greška od koje su kasnije svi počeli prati ruke. Podatak da je zločin na Kazanima prošao i prolazi bez adekvatnog sudskog epiloga samo je vrh na sramotu opkoljenog Sarajeva i besprizorne šutnje najvećeg dijela onih koji su u Topaloviću vidjeli heroja, a ne zločinca. A, takvih je u cijeloj ovoj priči i previše.
Činjenica je da herojsku borbu građana opkoljenog Sarajeva protiv divljaka sa brda, koji su bjesomučno rušili i ubijali grad i njegove stanovnike, danas mnogi pokušavaju izjednačiti sa dosljednom šutnjom u vezi Topalovićevih zločina, što je zapravo sol na ranu jedne od najvećih bitaka za opstanak grada koje moderna Europa pamti.
Primjedbe
Objavi komentar
Svi vulgarni, uvredljivi na vjersko-nacionalnoj osnovi komentari posjetitelja će biti uklonjeni!