U blogu pročitajte pisma za Maršala o kojima nisu pisale nijedne novine dok je bio živ.
Svibanj 1972.: Svaki šef države prima mnoštvo pisama. O tome se često čita u novinama. Čestitaju mu nacionalni praznik zemlje ili njegov rođendan, priopćavaju promjenu u nekom političkom stavu, pozivaju na jubilarnu proslavu, otvaranje sajma ili međunarodne konferencije. I na radni stol druga Tita stiže bezbroj takvih pisama. I o njima pišu novine.
Ali ima tamo i mnogo drugih pisama o kojima ni slovca nećete pročitati u novinama. Kuverte, velike i male, plave, avionske i obične, toliki rukopisi i pisma, žigovi Japana, Zanzibara, Brazila, SSSR-a, Francuske, Norveške, SAD-a, Egipta, Novog Zelanda. To su pisma koja pišu ljudi bez akademskih zvanja, bez ministarskih portfelja, bez zvjezdica na epoletama, ljudi o kojima ne pišu novine.
"Već davno sam Vam mislio pisati, ali sve se razmišljam kako to možda Vama nije interesantno", piše jedan jugoslavenski iseljenik iz Amerike. "Ali sada, makar i da nije, želja će mi se ispuniti i ja Vam pišem."
Ovako bojažljivo počinju mnoga pisma. Misle ljudi - veliki državnik pa kako da mu pišu o "malim" stvarima. A onda ipak pobijedi ono ljudsko i oni se prihvate pera osjećajući da će naići na razumijevanje. Svako je pismo mali roman za sebe, jedna ljudska sudbina, radost, bol, nada, zahvalnost.
Hrvatskosrpski za strance
Samar Pal Sing bio je jednom davno u Jugoslaviji. Mnogo je toga vidio, a onda se vratio u rodni Pantnagar. Kad je drug Tito posjetio Indiju, Sing mu je uputio pismo u kojem piše koliko je bio oduševljen Jugoslavijom. "Zemlja Vaša i ljudi idu brzo naprijed", piše on na hrvatskosrpskom. "Bravo, Jugoslavija i Jugoslaveni, i najviše Vi, dragi Stari!"
Irac Hor iz Belfasta proveo je 1965. u Jugoslaviji dulje vrijeme, putovao uzduž i poprijeko i stekao mnogo prijatelja. "Ipak", nastavlja on u pismu, "do sada nisam sreo čovjeka kojem se najviše divim, a to ste Vi, poštovani Predsjedniče".
Poliglota iz dalekog Tokija Masahisa Matubura toliko je zanimala Jugoslavija da je počeo učiti hrvatskosrpski pa je na tom jeziku napisao i pismo drugu Titu: "Koristeći se ovim slučajem, svjedočim Vam moje poštovanje ne samo zbog Vašeg čudnog političkog dara nego i zbog vaših djela za društveno dobro."
Jedna je Francuskinja, također na našem jeziku, htjela reći koliko ludo voli Jugoslaviju. Ali nije ovo lak jezik za strance - napisala je da "voli Jugoslaviju kao luđakinja".
Štrudla od jabuka
Poslije rata jugoslavenski Predsjednik primio je mnoga pisma u kojima su ljudi iz svih krajeva svijeta u njemu prepoznavali staroga druga iz ilegale. Antonin Volf radio je u tvornici u Čenkovu s Josipom Brozom. U svom pismu piše koliko se obradovao kad je na novinskoj fotografiji jugoslavenskoga Predsjednika prepoznao svog druga iz najranije mladosti.
Godine 1965. stiglo je jedno pismo iz Beča. Pisala ga je frau Suzi Bok, rođena Hakl. Kaže da je poznavala druga Tita još od prije rata i da se sjeća tih dana "s mnogo radosti i pomalo tuge". Dodala je: "Zar nismo ipak u Beču, kod moje majke, Roze Hakl, toliko puta jeli štrudlu od jabuka?"
Zbog Tita proganjani
Čudni su načini na koje se isprepleću ljudski životi. "Druže Tito, rođen sam 1926. godine, u selu Stalijskoj Mahli, u Bugarskoj. Roditelji su mi dali tada ime Tito. U vrijeme kada su fašisti bili na vlasti, policija me je progonila zato što sam nosio Vaše ime. Ali ja sam ga nosio s gordošću", piše Tito Isov Linkov i izražava želju: "Volio bih da se vidim s Vama."
František Kristek došao je 1963. godine sa svojom ženom na ljetovanje u Opatiju. Odlučio je pisati drugu Titu. Opisuje mu svoj život - 1950. godine bio je kandidat komunističke partije Čehoslovačke pa su ga pitali što misli o drugu Titu. "Ja sam im rekao da Vas ne znam osobno, ali da je poznato da ste bili herojski partizan i vođa i da Vas narodi Jugoslavije jako vole. Stoga nisam uspio postati član i dosta dugo vremena gledali su me krivim okom. Ali to ništa ne smeta, jer sam uvjeren da sam onda govorio samo istinu i znam da je Vaš posjet Čehoslovačkoj samo ojačao staro prijateljstvo između jugoslavenskog i čehoslovačkog naroda." Na kraju još kaže: "Moja supruga još ništa ne zna da sam Vam pisao. Ona bi rekla da sam previše smion, ali ja ću njoj kazati da sam bio još smioniji kada su me pitali za Vas."
Poljubite tetka Jovanku
"Moj dragi Predsjedniče, prošlog mjeseca, kada ste bili u mojoj zemlji, ja sam čuo da ljudi govore kako se borite za mir i za sretniju budućnost djece. To znači da se također borite i za mene, pošto ću uskoro imati sedam godina, a jesenas krećem u školu, i zato zahvaljujem mnogo, mnogo. Tata i mama su obećali da će me povesti u Dubrovnik ako budem dobar učenik, s obzirom na to da jako volim more i lađe. Ja bih htio da idemo odmah. Neka živi prijateljstvo između naših naroda. Do viđenja i želim Vam uvijek uspjeha. Stelijan Gutulesku iz Pasterove ulice u Bukureštu.
P. S.: Molim Vas poljubite tetka Jovanku u moje ime. Ja sam je vidio na filmu i volim je puno. Priključujem Vam moju sliku."
Ovom simpatičnom pismu nije potreban komentar. Djeca su se često obraćala drugu Titu. Tristo pionira iz kijevskog pionirskog doma mole druga Tita da ih poveže s jugoslavenskim pionirima i predlažu da počnu razmjenjivati marke.
A 30 dječaka iz muške gimnazije u Kingstonu, u Engleskoj, piše da će njihov razred ljetovati u Jugoslaviji pa već uče hrvatskosrpski da bi se mogli igrati s jugoslavenskim dječacima. Oni će tako "na skroman način uzvratiti posjetu koju je jugoslavenski Predsjednik učinio Velikoj Britaniji".
Djevojčica Krista Gebauer iz njemačkoga gradića Iserlohna kaže u svom pismu da se i ona rodila 25. svibnja pa želi čestitati Predsjedniku rođendan, iako se boji da on neće primijetiti njezinu čestitku među tolikim "važnim" pismima. "Kada odrastem i zaradim novaca, doći ću u Jugoslaviju i posjetiti Vas, do viđenja."
Lijek protiv reume
Šezdesetpetogodišnji Florijan Čomoš je penzioner. Živi u Pešti. Ima 500 forinti penzije. Bio je darivatelj krvi 126 puta. "Imaju li davaoci krvi u Jugoslaviji neke povlastice? U Mađarskoj nemaju." Johana Kristijansen, iz Flensburga u SR Njemačkoj, pročitala je u nekom listu da jugoslavenski Predsjednik ima reumu. Nikakve terapije nisu joj pomagale sve do jednog "domaćeg recepta". Želi pomoći "gospodinu Predsjedniku" pa mu najtoplije preporučuje taj recept. "Uzeti jednu veću (ja sam uzimala dvije) crnu rotkvu, oljuštiti je, izribati, staviti u jedan sud i preliti flašom crnog vina, pokriti i ostaviti da stoji 24 sata. Zatim procijediti kroz ubrus. Zatim svako jutro, podne i veče poslije jela popiti po jednu čašicu tog soka." Njoj je, kaže, pomoglo već za tri mjeseca.
Dora Vider iz Augsburga, opet, preporučuje sok od jednog limuna svako jutro prije jela...
Poslije Predsjednikova posjeta Americi, stiglo je na dedinjsku adresu pismo iz New Yorka. "Dragi predsjedniče Tito", piše gospođa Metzger, "iskreno se nadam da ste bili zadovoljni posjetom SAD. Gledala sam Vas na televiziji, vrlo dobro ste izgledali. Trebali ste ostati malo duže. Ako hoćete, pišite mi o Vašim dojmovima o Americi. Vašem pismu bih se veselila."
...vaša simpatizerka Marija...
Norvežanin Harald Naes uputio je drugu Titu telegram: "Hvala Vam za optimizam koji ste nam dali u toku rata kada je sve izgledalo beznadežno."
Iz Sovjetskog Saveza, iz mjesta Medžibole, stiglo je pismo Vere Borisovne: "Vaš um je izvor snage, Vi vidite puno unaprijed kao i Lenjin. Vi ste savjest naše epohe." I na kraju: "Cjelujet Vas krjepko, krjepko, krjepko."
Poljski sociolog Stanislav Rozenberg piše da je oduševljeni pristaša Titove ličnosti i politike. "Smatram da pored Nehrua, Rasela i Hruščova spadate u najznačajnije ljude ove epohe."
Irac Robinson šalje dobre želje za zdravlje Predsjednika i kaže: "Ako nastavite s dosadašnjom politikom, prosperitet Vaše zemlje i odnosi Istok-Zapad postat će još bolji."
"... Senjor Presidente, ja sam Marija Dabović-Tapija, đak šestog razreda. Kćerka sam sadašnjeg predsjednika srpske kolonije pravoslavne crkve. Moj otac uvijek govori o Jugoslaviji i ja dobro poznajem tu lijepu zemlju koju volim. Kako bih željela da vidim zemlju svog oca kojoj ste Vi učinili toliko dobra. Koliko bih željela da Vas lično upoznam kada dođete ovamo i da Vas čvrsto zagrlim. Pozdravlja Vas, cijeni i voli Vas i Vašu gospođu i sve dobre Jugoslavene, Vaša simpatizerka Marija", pisala je na španjolskom uoči Predsjednikova posjeta zemljama Latinske Amerike ova mlada jugoslavenska Čileanka.
Tko bolje kuha kavu
Neki svjetski listovi objavili su fotografiju jugoslavenskog Predsjednika kako sam priprema kavu za svoje "privatne" goste. Vidjeli to ljudi i prokomentirali kako je simpatično da se i jedan državnik, eto, bavi kućnim poslovima. Vidio je to i dr Amerigo Otolengi iz Milana, pa je napisao pismo i poslao drugu Titu recept kako se priprema "izvrsni espreso". Sva tajna je u tome da voda treba da uzavre na jednu četvrtinu prije nego što se doda kava.
Jedan drugi Talijan požalio se u pismu Predsjedniku da su mu u zagrebačkoj kolodvorskoj kavani zaračunali dvostruki iznos.
Uz pisma često stižu i mali pokloni. Jedna Indijka šalje "sveti konac" prema indijskim tradicijama u znak poštovanja, a jedan Nijemac je iz novina saznao da Predsjednik voli muštikle, pa mu šalje jednu osobitu - staru preko 100 godina.
A Avni Bengiz, iz Gemlika u Turskoj, piše da je rodom iz Prizrena, da je u Tursku došao još 1928, da u Prizrenu još ima dva brata. U znak simpatija, šalje jugoslavenskom Predsjedniku jednu kutiju maslina "sele zejtini".
Razumije se, ti pokloni ponekad ne mogu stati u pismo...
... Atenjanin Konstantin Kalamarakis, koji je drugu Titu prilikom njegovog boravka na otoku Krfu poklonio devu, poslao je telegram kojim pozdravlja početak jugoslovensko-grčkih razgovora. Nada se da će "u rješavanju međunarodnih problema trijumfirati osjećaj mjere i pravednosti, koje simbolizira i kamila koju sam poklonio Vašoj Ekselenciji."
Pozdravite Sretu i Ignaca
Bilo je dosta pisama od ljudi koji su bili u Jugoslaviji za vrijeme rata. Stjepan Makarovič Lomatov iz Sovjetskog Saveza piše da je zajedno s partizanima sudjelovao u oslobađanju Beograda i da je zemlja pored našeg glavnog grada natopljena njegovom krvlju. Poziva druga Tita da ga posjeti - na Stjepanov rođendan.
I Fjodor Danilovič Gac, zvani "Rus", bio je ovdje u vrijeme rata. Borio se protiv Nijemaca i ustaša, kaže. "Pobio sam mnoge bandite, pa i načelnika Gestapoa u Okučanima." Bio je u osječkoj brigadi. Moli druga Tita da pozdravi komandire Sretu i Ignaca.
Iz Krasnog Kamena u sverdlovskoj oblasti došlo je jedno potresno pismo. "Primite moju duboku materinsku zahvalnost, Vi lično i Vaš narod, za ljubazni prijem koji ste ukazali mom sinu pilotu 1945. godine. U svom zadnjem pismu mi je pisao da su ga partizani i narod srdačno dočekivali i okruživali pažnjom... On je bio kao u svojoj zemlji. To su bili posljednji dani njegova života - 19. marta 1945. u zračnoj borbi moj je sin poginuo. Želim od sveg srca da se prijateljstvo između sovjetskog i jugoslavenskih naroda nikada ne naruši. Majka poginulog pilota Agnija Ožiganova." Pismo je napisano drhtavim rukopisom, na papiru istrgnutom iz neke stare bilježnice... Možda iz bilježnice njenog poginulog sina...
"Složio" poljupce vruće...
Cijele zbirke pjesama mogle bi se odštampati od poema posvećenih drugu Titu. Jedan Francuz je ispjevao pjesmu u akrostihu - početna slova svih stihova daju ime Josip Broz Tito. Francisko Berković, naš iseljenik iz Sao Paola u Brazilu, "složio" je pjesmu:
"Koliko bih ja još sretan bio,
Za života da bih te vidio!
Imam želju, al' je nemoguće,
Al' ti šaljem moje poljupce vruće."
U svojim pismima mnogi izražavaju želju da vide druga Tita "makar i na jednu minutu". A Anatolij Fjodorovič Trepouhov iz grada Počeja u Sovjetskom Savezu poziva druga Tita k sebi u goste. "Pored moje kuće teče rijeka, tu je livada i šuma. Vi biste se odlično odmorili. Ako dobijem sina, molim Vas, budite mu djeduška i dopustite da mu dam Vaše ime. Očekujem Vas u goste."
Alžbeta Tanclova i Ana Fontanova poslale su drugu Titu poklon za rođendan - set od čipke. I uz to jedno pismo. "Druže maršale, zahvaljujemo Vam što ste nas naučili kako treba da se borimo za mir, istinu i napredak radničke klase", pišu one. Alžbeta i Ana ne vide. I pismo nije kao svako drugo. Njegova slova su Brajeve izbočine i udubine, slova koja se čitaju prstima a ne očima...
Bugarkinja Zdravka Tončeva Nikolova piše da je novorođenom sinu dala ime Josip. "Svi znaju da se Vi borite za mir i ljubav u cijelom svijetu. Zbog toga sam i sina krstila Vašim imenom."
Grupa radnica iz praškog poduzeća "Sempre" moli druga Tita da im dopusti da svojoj brigadi daju počasno ime maršala Tita. "U slučaju da našoj želji udovoljite, mi obećajemo da će naš rad uvijek biti dostojan ove velike počasti."
U ulici Pereulok zavodskij 6, u sovjetskom gradiću Rudežnoje, Luganskaja oblast, zavladalo je posebno veselje kada je stiglo pismo predsjednika Tita. "Vaše pismo unijelo je radost u moju kuću i već sutradan po prijemu cijeli gradić je znao za to pismo i svaki građanin se zanimao za nj. Naročito me obradovalo što ste kao jedan od najvećih rukovodilaca, i pored obimnog posla, našli vremena da odgovorite i meni, malom, običnom čovjeku", piše Kristofer Grigorevič Alejnikov.
I tako, stižu pisma. "Mali" i "veći" ljudi obraćaju se Titu, šalju mu pisma o kojima ne pišu ni jedne novine...
(Front, 1972.)
Svibanj 1972.: Svaki šef države prima mnoštvo pisama. O tome se često čita u novinama. Čestitaju mu nacionalni praznik zemlje ili njegov rođendan, priopćavaju promjenu u nekom političkom stavu, pozivaju na jubilarnu proslavu, otvaranje sajma ili međunarodne konferencije. I na radni stol druga Tita stiže bezbroj takvih pisama. I o njima pišu novine.
Ali ima tamo i mnogo drugih pisama o kojima ni slovca nećete pročitati u novinama. Kuverte, velike i male, plave, avionske i obične, toliki rukopisi i pisma, žigovi Japana, Zanzibara, Brazila, SSSR-a, Francuske, Norveške, SAD-a, Egipta, Novog Zelanda. To su pisma koja pišu ljudi bez akademskih zvanja, bez ministarskih portfelja, bez zvjezdica na epoletama, ljudi o kojima ne pišu novine.
"Već davno sam Vam mislio pisati, ali sve se razmišljam kako to možda Vama nije interesantno", piše jedan jugoslavenski iseljenik iz Amerike. "Ali sada, makar i da nije, želja će mi se ispuniti i ja Vam pišem."
Ovako bojažljivo počinju mnoga pisma. Misle ljudi - veliki državnik pa kako da mu pišu o "malim" stvarima. A onda ipak pobijedi ono ljudsko i oni se prihvate pera osjećajući da će naići na razumijevanje. Svako je pismo mali roman za sebe, jedna ljudska sudbina, radost, bol, nada, zahvalnost.
Hrvatskosrpski za strance
Samar Pal Sing bio je jednom davno u Jugoslaviji. Mnogo je toga vidio, a onda se vratio u rodni Pantnagar. Kad je drug Tito posjetio Indiju, Sing mu je uputio pismo u kojem piše koliko je bio oduševljen Jugoslavijom. "Zemlja Vaša i ljudi idu brzo naprijed", piše on na hrvatskosrpskom. "Bravo, Jugoslavija i Jugoslaveni, i najviše Vi, dragi Stari!"
Irac Hor iz Belfasta proveo je 1965. u Jugoslaviji dulje vrijeme, putovao uzduž i poprijeko i stekao mnogo prijatelja. "Ipak", nastavlja on u pismu, "do sada nisam sreo čovjeka kojem se najviše divim, a to ste Vi, poštovani Predsjedniče".
Poliglota iz dalekog Tokija Masahisa Matubura toliko je zanimala Jugoslavija da je počeo učiti hrvatskosrpski pa je na tom jeziku napisao i pismo drugu Titu: "Koristeći se ovim slučajem, svjedočim Vam moje poštovanje ne samo zbog Vašeg čudnog političkog dara nego i zbog vaših djela za društveno dobro."
Jedna je Francuskinja, također na našem jeziku, htjela reći koliko ludo voli Jugoslaviju. Ali nije ovo lak jezik za strance - napisala je da "voli Jugoslaviju kao luđakinja".
Štrudla od jabuka
Poslije rata jugoslavenski Predsjednik primio je mnoga pisma u kojima su ljudi iz svih krajeva svijeta u njemu prepoznavali staroga druga iz ilegale. Antonin Volf radio je u tvornici u Čenkovu s Josipom Brozom. U svom pismu piše koliko se obradovao kad je na novinskoj fotografiji jugoslavenskoga Predsjednika prepoznao svog druga iz najranije mladosti.
Godine 1965. stiglo je jedno pismo iz Beča. Pisala ga je frau Suzi Bok, rođena Hakl. Kaže da je poznavala druga Tita još od prije rata i da se sjeća tih dana "s mnogo radosti i pomalo tuge". Dodala je: "Zar nismo ipak u Beču, kod moje majke, Roze Hakl, toliko puta jeli štrudlu od jabuka?"
Zbog Tita proganjani
Čudni su načini na koje se isprepleću ljudski životi. "Druže Tito, rođen sam 1926. godine, u selu Stalijskoj Mahli, u Bugarskoj. Roditelji su mi dali tada ime Tito. U vrijeme kada su fašisti bili na vlasti, policija me je progonila zato što sam nosio Vaše ime. Ali ja sam ga nosio s gordošću", piše Tito Isov Linkov i izražava želju: "Volio bih da se vidim s Vama."
František Kristek došao je 1963. godine sa svojom ženom na ljetovanje u Opatiju. Odlučio je pisati drugu Titu. Opisuje mu svoj život - 1950. godine bio je kandidat komunističke partije Čehoslovačke pa su ga pitali što misli o drugu Titu. "Ja sam im rekao da Vas ne znam osobno, ali da je poznato da ste bili herojski partizan i vođa i da Vas narodi Jugoslavije jako vole. Stoga nisam uspio postati član i dosta dugo vremena gledali su me krivim okom. Ali to ništa ne smeta, jer sam uvjeren da sam onda govorio samo istinu i znam da je Vaš posjet Čehoslovačkoj samo ojačao staro prijateljstvo između jugoslavenskog i čehoslovačkog naroda." Na kraju još kaže: "Moja supruga još ništa ne zna da sam Vam pisao. Ona bi rekla da sam previše smion, ali ja ću njoj kazati da sam bio još smioniji kada su me pitali za Vas."
Poljubite tetka Jovanku
"Moj dragi Predsjedniče, prošlog mjeseca, kada ste bili u mojoj zemlji, ja sam čuo da ljudi govore kako se borite za mir i za sretniju budućnost djece. To znači da se također borite i za mene, pošto ću uskoro imati sedam godina, a jesenas krećem u školu, i zato zahvaljujem mnogo, mnogo. Tata i mama su obećali da će me povesti u Dubrovnik ako budem dobar učenik, s obzirom na to da jako volim more i lađe. Ja bih htio da idemo odmah. Neka živi prijateljstvo između naših naroda. Do viđenja i želim Vam uvijek uspjeha. Stelijan Gutulesku iz Pasterove ulice u Bukureštu.
P. S.: Molim Vas poljubite tetka Jovanku u moje ime. Ja sam je vidio na filmu i volim je puno. Priključujem Vam moju sliku."
Ovom simpatičnom pismu nije potreban komentar. Djeca su se često obraćala drugu Titu. Tristo pionira iz kijevskog pionirskog doma mole druga Tita da ih poveže s jugoslavenskim pionirima i predlažu da počnu razmjenjivati marke.
A 30 dječaka iz muške gimnazije u Kingstonu, u Engleskoj, piše da će njihov razred ljetovati u Jugoslaviji pa već uče hrvatskosrpski da bi se mogli igrati s jugoslavenskim dječacima. Oni će tako "na skroman način uzvratiti posjetu koju je jugoslavenski Predsjednik učinio Velikoj Britaniji".
Djevojčica Krista Gebauer iz njemačkoga gradića Iserlohna kaže u svom pismu da se i ona rodila 25. svibnja pa želi čestitati Predsjedniku rođendan, iako se boji da on neće primijetiti njezinu čestitku među tolikim "važnim" pismima. "Kada odrastem i zaradim novaca, doći ću u Jugoslaviju i posjetiti Vas, do viđenja."
Lijek protiv reume
Šezdesetpetogodišnji Florijan Čomoš je penzioner. Živi u Pešti. Ima 500 forinti penzije. Bio je darivatelj krvi 126 puta. "Imaju li davaoci krvi u Jugoslaviji neke povlastice? U Mađarskoj nemaju." Johana Kristijansen, iz Flensburga u SR Njemačkoj, pročitala je u nekom listu da jugoslavenski Predsjednik ima reumu. Nikakve terapije nisu joj pomagale sve do jednog "domaćeg recepta". Želi pomoći "gospodinu Predsjedniku" pa mu najtoplije preporučuje taj recept. "Uzeti jednu veću (ja sam uzimala dvije) crnu rotkvu, oljuštiti je, izribati, staviti u jedan sud i preliti flašom crnog vina, pokriti i ostaviti da stoji 24 sata. Zatim procijediti kroz ubrus. Zatim svako jutro, podne i veče poslije jela popiti po jednu čašicu tog soka." Njoj je, kaže, pomoglo već za tri mjeseca.
Dora Vider iz Augsburga, opet, preporučuje sok od jednog limuna svako jutro prije jela...
Poslije Predsjednikova posjeta Americi, stiglo je na dedinjsku adresu pismo iz New Yorka. "Dragi predsjedniče Tito", piše gospođa Metzger, "iskreno se nadam da ste bili zadovoljni posjetom SAD. Gledala sam Vas na televiziji, vrlo dobro ste izgledali. Trebali ste ostati malo duže. Ako hoćete, pišite mi o Vašim dojmovima o Americi. Vašem pismu bih se veselila."
...vaša simpatizerka Marija...
Norvežanin Harald Naes uputio je drugu Titu telegram: "Hvala Vam za optimizam koji ste nam dali u toku rata kada je sve izgledalo beznadežno."
Iz Sovjetskog Saveza, iz mjesta Medžibole, stiglo je pismo Vere Borisovne: "Vaš um je izvor snage, Vi vidite puno unaprijed kao i Lenjin. Vi ste savjest naše epohe." I na kraju: "Cjelujet Vas krjepko, krjepko, krjepko."
Poljski sociolog Stanislav Rozenberg piše da je oduševljeni pristaša Titove ličnosti i politike. "Smatram da pored Nehrua, Rasela i Hruščova spadate u najznačajnije ljude ove epohe."
Irac Robinson šalje dobre želje za zdravlje Predsjednika i kaže: "Ako nastavite s dosadašnjom politikom, prosperitet Vaše zemlje i odnosi Istok-Zapad postat će još bolji."
"... Senjor Presidente, ja sam Marija Dabović-Tapija, đak šestog razreda. Kćerka sam sadašnjeg predsjednika srpske kolonije pravoslavne crkve. Moj otac uvijek govori o Jugoslaviji i ja dobro poznajem tu lijepu zemlju koju volim. Kako bih željela da vidim zemlju svog oca kojoj ste Vi učinili toliko dobra. Koliko bih željela da Vas lično upoznam kada dođete ovamo i da Vas čvrsto zagrlim. Pozdravlja Vas, cijeni i voli Vas i Vašu gospođu i sve dobre Jugoslavene, Vaša simpatizerka Marija", pisala je na španjolskom uoči Predsjednikova posjeta zemljama Latinske Amerike ova mlada jugoslavenska Čileanka.
Tko bolje kuha kavu
Neki svjetski listovi objavili su fotografiju jugoslavenskog Predsjednika kako sam priprema kavu za svoje "privatne" goste. Vidjeli to ljudi i prokomentirali kako je simpatično da se i jedan državnik, eto, bavi kućnim poslovima. Vidio je to i dr Amerigo Otolengi iz Milana, pa je napisao pismo i poslao drugu Titu recept kako se priprema "izvrsni espreso". Sva tajna je u tome da voda treba da uzavre na jednu četvrtinu prije nego što se doda kava.
Jedan drugi Talijan požalio se u pismu Predsjedniku da su mu u zagrebačkoj kolodvorskoj kavani zaračunali dvostruki iznos.
Uz pisma često stižu i mali pokloni. Jedna Indijka šalje "sveti konac" prema indijskim tradicijama u znak poštovanja, a jedan Nijemac je iz novina saznao da Predsjednik voli muštikle, pa mu šalje jednu osobitu - staru preko 100 godina.
A Avni Bengiz, iz Gemlika u Turskoj, piše da je rodom iz Prizrena, da je u Tursku došao još 1928, da u Prizrenu još ima dva brata. U znak simpatija, šalje jugoslavenskom Predsjedniku jednu kutiju maslina "sele zejtini".
Razumije se, ti pokloni ponekad ne mogu stati u pismo...
... Atenjanin Konstantin Kalamarakis, koji je drugu Titu prilikom njegovog boravka na otoku Krfu poklonio devu, poslao je telegram kojim pozdravlja početak jugoslovensko-grčkih razgovora. Nada se da će "u rješavanju međunarodnih problema trijumfirati osjećaj mjere i pravednosti, koje simbolizira i kamila koju sam poklonio Vašoj Ekselenciji."
Pozdravite Sretu i Ignaca
Bilo je dosta pisama od ljudi koji su bili u Jugoslaviji za vrijeme rata. Stjepan Makarovič Lomatov iz Sovjetskog Saveza piše da je zajedno s partizanima sudjelovao u oslobađanju Beograda i da je zemlja pored našeg glavnog grada natopljena njegovom krvlju. Poziva druga Tita da ga posjeti - na Stjepanov rođendan.
I Fjodor Danilovič Gac, zvani "Rus", bio je ovdje u vrijeme rata. Borio se protiv Nijemaca i ustaša, kaže. "Pobio sam mnoge bandite, pa i načelnika Gestapoa u Okučanima." Bio je u osječkoj brigadi. Moli druga Tita da pozdravi komandire Sretu i Ignaca.
Iz Krasnog Kamena u sverdlovskoj oblasti došlo je jedno potresno pismo. "Primite moju duboku materinsku zahvalnost, Vi lično i Vaš narod, za ljubazni prijem koji ste ukazali mom sinu pilotu 1945. godine. U svom zadnjem pismu mi je pisao da su ga partizani i narod srdačno dočekivali i okruživali pažnjom... On je bio kao u svojoj zemlji. To su bili posljednji dani njegova života - 19. marta 1945. u zračnoj borbi moj je sin poginuo. Želim od sveg srca da se prijateljstvo između sovjetskog i jugoslavenskih naroda nikada ne naruši. Majka poginulog pilota Agnija Ožiganova." Pismo je napisano drhtavim rukopisom, na papiru istrgnutom iz neke stare bilježnice... Možda iz bilježnice njenog poginulog sina...
"Složio" poljupce vruće...
Cijele zbirke pjesama mogle bi se odštampati od poema posvećenih drugu Titu. Jedan Francuz je ispjevao pjesmu u akrostihu - početna slova svih stihova daju ime Josip Broz Tito. Francisko Berković, naš iseljenik iz Sao Paola u Brazilu, "složio" je pjesmu:
"Koliko bih ja još sretan bio,
Za života da bih te vidio!
Imam želju, al' je nemoguće,
Al' ti šaljem moje poljupce vruće."
U svojim pismima mnogi izražavaju želju da vide druga Tita "makar i na jednu minutu". A Anatolij Fjodorovič Trepouhov iz grada Počeja u Sovjetskom Savezu poziva druga Tita k sebi u goste. "Pored moje kuće teče rijeka, tu je livada i šuma. Vi biste se odlično odmorili. Ako dobijem sina, molim Vas, budite mu djeduška i dopustite da mu dam Vaše ime. Očekujem Vas u goste."
Alžbeta Tanclova i Ana Fontanova poslale su drugu Titu poklon za rođendan - set od čipke. I uz to jedno pismo. "Druže maršale, zahvaljujemo Vam što ste nas naučili kako treba da se borimo za mir, istinu i napredak radničke klase", pišu one. Alžbeta i Ana ne vide. I pismo nije kao svako drugo. Njegova slova su Brajeve izbočine i udubine, slova koja se čitaju prstima a ne očima...
Bugarkinja Zdravka Tončeva Nikolova piše da je novorođenom sinu dala ime Josip. "Svi znaju da se Vi borite za mir i ljubav u cijelom svijetu. Zbog toga sam i sina krstila Vašim imenom."
Grupa radnica iz praškog poduzeća "Sempre" moli druga Tita da im dopusti da svojoj brigadi daju počasno ime maršala Tita. "U slučaju da našoj želji udovoljite, mi obećajemo da će naš rad uvijek biti dostojan ove velike počasti."
U ulici Pereulok zavodskij 6, u sovjetskom gradiću Rudežnoje, Luganskaja oblast, zavladalo je posebno veselje kada je stiglo pismo predsjednika Tita. "Vaše pismo unijelo je radost u moju kuću i već sutradan po prijemu cijeli gradić je znao za to pismo i svaki građanin se zanimao za nj. Naročito me obradovalo što ste kao jedan od najvećih rukovodilaca, i pored obimnog posla, našli vremena da odgovorite i meni, malom, običnom čovjeku", piše Kristofer Grigorevič Alejnikov.
I tako, stižu pisma. "Mali" i "veći" ljudi obraćaju se Titu, šalju mu pisma o kojima ne pišu ni jedne novine...
(Front, 1972.)
Primjedbe
Objavi komentar
Svi vulgarni, uvredljivi na vjersko-nacionalnoj osnovi komentari posjetitelja će biti uklonjeni!