J.B.TITO: "STEPINAC JE VELIKI USTAŠA, GONITE GA !" - UHAPSILI SMO STEPINCA, I UHAPSIĆEMO SVAKOG KO SE PROTIVI SADAŠNJEM PORETKU, BEZ OBZIRA DA LI ĆE TO ILI NEĆE POGODOVATI ODREĐENIM SREDINAMA ! - REKAO JE JOSIP BROZ TITO

Posle Drugog svetskog rata gotovo jedina ozbiljnija organizovana snaga koja je bila spremna da se energično suprotstavi Titovoj vlasti bila je crkva. Posebno Katolička crkva, jer je, kako veli Nada Kisić Kolanović, pokušala da otvori “prostor za formiranje političkog pluralizma”.

U Zagrebu je 24. marta 1945. godine održana biskupska konferencija sa koje je “Poslovni odbor Biskupskih konferencija kao zastupnik čitavog Hrvatskog Katoličkog Episkopata” uputio “Poslanicu” kojom se negiraju optužbe Titove vlasti da hrvatski katolički kler i vernici snose odgovornost za “krvava obračunavanja u Hrvatskoj Domovini”. U “Poslanici” se kaže i da “rat na ovom području nije izazvao hrvatski narod, jer nije imao nikakve političke vlasti, nego netko drugi” te da “pristaše materijalističkog komunizma koji je hrvatski narod plebiscitarno odbio Š…Ć počeli su i u Hrvatskoj Domovini istrebljivanjem svećenstva i istaknutih najboljih vjernika prema svome svjesnom programu”.



Međutim, ključni pasus, koji je posebno bio trn u oku novoj narodnoj vlasti bio je pasus u kome se kaže:
“Ujedinjeni s Nasljednikom Svetoga Petra, obećajemo kao i naši pradjedovi u doba pape Agatona i Ivana VIII, da nas od Svete Stolice ne će rastaviti ni pastoralna udaljenost, ni vlastite muke, ni krive optužbe neprijatelja Svete Crkve“.
Bilo je to upravo ono što je Tito hteo da promeni. Naime, hteo je da katolička crkva u Hrvatskoj bude nacionalna crkva, odvojena od Vatikana.
Po ulasku partizana u Zagreb nova vlast je nadbiskupa Stepinca 17. maja stavila u izolaciju “kako bi se izbegli nasrtaji neodgovornih pojedinaca na njegov život”.


Već u subotu 2. juna 1945. godine Tito je poslao automobil po delegaciju Katoličke crkve koju je predvodio pomoćni biskup i generalni vikar Franjo Salis-Sevis sa kojom se je sastao “u nazočnosti predsjednika vlade republike Hrvatske dr. Vladimira Bakarića i mgr. Svetozara Rittiga”.
Obzirom na to da je nadbiskup Stepinac, sva je prilika, bio u zatvoru delegacija Katoličke crkve je obavestila Tita da je samo nadbiskup Stepinac “autentični tumač” misli i osećanja njenog klera naglasivši “da je on danas najveći živući Hrvat, osim toga prvorazredni narodni i društveni radnik”.
Tito je tom prilikom – napominjući “da on ne traži, da svatko misli kao on” – kako svedoči franjevac Aleksa Benigar, katoličkim velikodostojnicima saopštio “da naša Crkva treba da bude nacionalna, da se više prilagodi naciji. Možda vam je sada malo čudnovato, kad ja zastupam ovako čvrsto nacionalnost”, ali, dodaje Tito “ja želim, da katoličko svećenstvo u Hrvatskoj bude dublje nacionalno povezano s narodom nego sada“.

Početkom decembra 1946. godine Vladimir Bakarić piše Edvardu Kardelju:
“Stvaranje narodne crkve treba popularizirati odozdo i odozgo. Davati podršku popovima koji bi mogli raditi na tome, neutralizirati neke krugove, a lupati po protivnicima. Na tome i mislimo temeljiti sve praktične taktičke poteze Š…Ć Operativno rukovodstvo nad tim bi trebalo dati popovskom odeljenju UDB, koje se do sada bavilo samo progonom popova”.
To je potvrdio i u pismu Vladimiru Dedijeru od 11. februara 1980. godine u kome je napisao: “Ideja vodilja u razgovoru je bila (toga se Š…Ć precizno sjećam) da vodi agitaciju za osamostaljenje Katoličke crkve u Jugoslaviji. Htio ju je Tito osamostaliti od Rima”.
Krajem 1949. godine na prijemu tzv. Narodnih sveštenika Tito je, kako navodi Ivan Cvitković u knjizi “Ko je bio Alojzije Stepinac”, rekao: “Zašto se vi ne biste odvojili od Rima kao što smo se mi odjelili od Moskve”.

Odmah po završetku rata neke partizanske vođe su htela da streljaju Stepinca, ali navodi jezuita Vladimir Horvat, tome se “usprotivio Vladimir Bakarić govoreći, da bi to bila šteta za partizane, jer je narod uz Stepinca”. Da iskoristi Stepinčev ugled pred javnošću i pokaže postojanje verske slobode “Bakarić je nadbiskupa Stepinca čak pozvao na svečanu tribinu i stavio sebi s desne, a s lijeve mu je bio sovjetski vojni ataše” (Vladimir Horvat).
Dva dana kasnije Tito i Vladimir Bakarić su se sastali sa Stepincem.
Stepinac je rezolutno zastupao mišljenje da samo Vatikan može doneti konačan stav o modusu budućih odnosa sa Jugoslavijom i da bi Konkordat bio idealno rešenje: “Ako se uspostavi redoviti diplomatski odnos sa Sv. stolicom i uredi odnos države i Crkve obostranim ugovorom, to će značiti za međunarodni prestiž nove države vrlo mnogo. Ne smije se zaboraviti činjenica, da je katolička Crkva organizacija od šest stotina milijuna ljudi, među kojima možda imade i takvih, koji nisu praktični katolici, ali oni ipak u pojedinim narodima vrše izravno ili neizravno utjecaj na javni život svoje zemlje. Razumljivo je, da sve katolike širom svijeta zanima položaj braće katolika i u Jugoslaviji” dodajući da se uz obostranu dobru volju “i najteže poteškoće mogle prebroditi, jer se katolička Crkva drži Kristova evanđeoskog načela, prema kojem treba, dati caru carevo, a Bogu što je Božje”.

Na samom kraju razgovora Stepinac je Titu kazao: “Ovo sam do sada govorio kao biskup. Sada bih želio, ako je dozvoljeno, da dodam nešto kao čovjek, koji objektivno promatra prilike. Ako se želi što prije sređenje prilika, onda bi se po mom mišljenju moralo otvoreno i muški porazgovoriti s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke u Hrvatskoj pa čak i sa čestitim pristašama ustaškog pokreta. Razgovarat se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobro došao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto se ne bi pokušali porazgovoriti? Mudar državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje” (Aleksa Benigar).
Bilo je jasno da od sporazuma sa Katoličkom crkvom neće biti ništa. Tito više nikada nije razgovarao sa Stepincem a odnosi države i Katoličke crkve će prerasti u oštre sukobe.
25. oktobra 1945. godine, Tito je u “Borbi” odgovorio na “Pastirsko pismo” gde je, pored ostalog, rekao: “Takozvano pastirsko pismo, potpisano od svih biskupa koji se nalaze u zemlji, na čelu sa nadbiskupom Stepincem, svojom sadržinom jasno potvrđuje da su njegovi inicijatori duboko neprijateljski raspoloženi prema novoj, federativnoj Jugoslaviji. Zašto gospoda biskupi nisu izdali takvu poslanicu za vrijeme Pavelića i Njemaca protiv onih strašnih klanja Srba u Hrvatskoj, gde je izginulo stotine i stotine hiljada žena, djece i ljudi? Zašto se nisu onda bunili protiv tih strašnih ustaških zločina koji su ušli na vječita vremena kao najveća mrlja u historiji hrvatskog naroda. Zašto se nisu bunili protiv najstrašnije ljudske klaonice – logora u Jasenovcu. Iz izjava Stepinca i nekih drugih crkvenih dostojanstvenika da su oni spremni ustrajati u borbi po cijenu ličnih žrtava, – ja mogu izvući samo jedan zaključak: da su se oni mirili sa stanjem pod Pavelićem ne iz straha već iz ideoloških razloga. Da u Jugoslaviji nema nikakvih progona crkve najbolji je dokaz to što se svi autori pisma nalaze na slobodi”.
Decembra meseca dolazi do dodatnog zaoštravanja odnosa kada papa Pije XII objavljuje encikliku (okružnicu) “Orientales Omnes Ecclesia” koja se odnosi na progone katolika u socijalističkim zemljama SSSR-u, Poljskoj i Jugoslaviji.
Istog meseca Vladimir Bakarić kao predsednik vlade Narodne Republike Hrvatske obaveštava potpredsednika FNR Jugoslavije Edvarda Kardelja da se istražnim radnjama došlo do obilja materijala koji kompromituje katoličku crkvu sa Stepincem na čelu. Već na samom početku sledeće godine počinje kampanja protiv Stepinca kao Pavelićevog saradnika.
Sredinom godine Titova vlada je ponudila Vatikanu – preko njegovog privremenog predstavnika, američkog biskupa Džozefa Herlija, koga je Vatikan početkom oktobra 1945. godine poslao u Jugoslaviju – da Stepinac napusti zemlju i da se i na taj način umanje velike tenzije između Države i Katoličke crkve. “Ja sam gospodinu Herliju, kao predstavniku vatikanske države, postavio zahtjev da oni sami povuku Stepinca, kako ne bi došlo do njegovog hapšenja” (Josip Broz Tito). Ali na ovu ponudu Vatikan nije reagovao.
Odluka da se uhapsi Stepinac doneta je na Bledu u leto 1946. godine. Tito ju je saopštio Edvardu Kardelju, Josipu Hrnčeviću, javnom tužiocu Jugoslavije i Jakovu Blaževiću, potonjem glavnom tužiocu na suđenju Stepincu.
Kako je kazao Jakov Blažević Tito im je na Bledu kratko ali energično rekao: “Gonite ga!”

Blaževićev pomoćnik Dragutin Desput je lično odneo optužnicu zagrebačkom nadbiskupu: “Gospodine Stepinac, ja Vas po osnovi sudskog rješenja proglašavam uhapšenim”. Stepinac je uhapšen 18. septembra 1946. godine oko šest časova izjutra. Posle hapšenja pokrenuta je istraga. Saslušavao ga je Neđo Milunović.
“Uhapsili smo Stepinca, i uhapsićemo svakog ko se protivi sadašnjem poretku, bez obzira da li će to ili neće pogodovati određenim sredinama”, preneo je zagrebački “Vjesnik” Titovo upozorenje 27. septembra 1946. godine