Kada nestane kultura jedne nacije - više nema ni nacije.
Šta si onda?
Onda si samo običan radnik BMW-a ili Renoa, ili prodaješ njima paradajz... ti si običan seljak.
Na kraju krajeva - rob, jer radiš za najmanju platu...
To svi znaju, to nije ništa posebno, ali ni jedan državnik ne radi ništa protiv toga. Ni jedan ne kaže: „Oprostite, mi to ne želimo“.
Brendovi koji i ovdje postoje - pola treba da ide iz zemlje, jer u protivnom uništavaš svoju poljoprivredu i industriju. Više ništa svoje nemaš i kupuješ najjeftinije. A kada kupuješ najjeftinije, dobiješ najlošije. No, ako ne radiš, ne možeš ni to da kupiš, kaže slovenački umjetnik Niko Goršič.
- Sjetimo se samo Josipa Broza Tita i njegove miroljubive koegzistencije, koju ni jedan kreten više ne spominje. To je rješnje - ne dati svoj sistem! I to je suprotno onome što rade Amerikanci, a i Evropa generalno, koji žele da preuzmemo njihov sistem: da obučemo njihove pantalone, da jedemo njihovu čokoladu, da mi, budale, pravimo njihove automobile - sa najnižom cijenom rada – kaže poznati slovenački dramski umjetnik Niko Goršič. Ovaj autor, glumac i reditelj koji se potpisuje i kao Nick Upper, jedan je od utemeljivača alternativnog pozorišta na prostoru nekadašnje Jugoslavije. U Crnoj Gori svakako je ostao upamćen po režiji komada „Otpad“ Ljubomira Đurkovića za CNP, u kome se prvi put otvoreno govorilo o 90-tim i njenim posljedicama u Crnoj Gori. Sebe ne smatra jugonostalgičarem, već čovjekom koji realno gleda na prošlost. Zato ljevičarske revolucije nijesu rješenje jer se njima „ubijaju oni desni“. No, način na koji je Tito vodio nekadašnju Jugoslaviju, ali i Pokret nesvrstanih je vrijedan pažnje i divljenja.- Tito je bio predsjedavajući grupi od 130 zemalja u vrijeme kada to niko nije uspio. I svi su to, navodno, zaboravili... Tinjao je Hladni rat - kao što je to danas ponovo slučaj - a on je spriječio da se proširi okupivši 130 zemalja koje se s time nijesu slagale. Nijesu željeli da budu dio Hladnog rata i da se međusobno mrze zato što je to neko drugi rekao. Danas to izgleda ovako: Evropa bi trebalo da napadne Ukrajinu. Ti nisi saglasan s time, ali šefovi država to žele da urade – podsjeća on. Nisu samo ovakve odluke rezultat udruživanja zemalja na evropskom kontinentu, već i nestanka mnogih karakteristika, ali i takozvanih malih kultura. - Kada nestane kultura jedne nacije - više nema ni nacije. Šta si onda? Onda si samo običan radnik BMW-a ili Renoa, ili prodaješ njima paradajz... ti si običan seljak. Na kraju krajeva - rob, jer radiš za najmanju platu... To svi znaju, to nije ništa posebno, ali ni jedan državnik ne radi ništa protiv toga. Ni jedan ne kaže: „Oprostite, mi to ne želimo“. Brendovi koji i ovdje postoje - pola treba da ide iz zemlje, jer u protivnom uništavaš svoju poljoprivredu i industriju. Više ništa svoje nemaš i kupuješ najjeftinije. A kada kupuješ najjeftinije, dobiješ najlošije. No, ako ne radiš, ne možeš ni to da kupiš – dodao je Goršič. Za njega takav princip nije povratak u kolonijalizam, već jedna nova pojava danas svojstvena, očigledno, mnogim malim zemljama. - Mi se sami nudimo da budemo kolonijalizovani. I to sa zadovoljstvom. Fabrike - odmah kupite, sve! Elektrane, hotele - imamo, daćemo vam po niskoj cijeni ili besplatno. Dođite! I sada, kada oni sve imaju, vidiš kakva je situacija... Ni to nije ništa novo. Svi to znaju i ni jedna država ne radi protiv toga. To znači da je neko potplaćen. I to je vrlo jasno. Neko ko o tome odlučuje biće potplaćen i tako će sve biti završeno... Razlika je samo u tome da će velike zemlje imati sve nas, a ovi naši će imati samo pun džep. Jedan od naših - ili on i još petorica - a svi ostali smo propali. Lako je boriti se protiv toga: samo ne treba da pristaneš – pojašnjava on. No, Goršič podsjeća da je Tito digao ruku protiv takvih odluka, a za njim je krenulo još 130 zemalja.- I tada, kada su Rusi imali neki prijedlog, došli bi kod Tita da vide kako će on glasati. Isto tako su radili i Amerikanci. Ali to više niko ne spominje. Kod nas više ni ulicu ne smiješ da nazoveš poTitu. Takav državnik, sve to je uspijevao - bez ispaljenog metka... Kada je umro, onda je zambijski predsjednik Kenet Kaunda rekao „da je Tito bio jedini bijelac koji je došao u Afriku i iz nje ništa nije odnio“. A mi takve ljude više ne poštujemo. Kada bismo danas tamo krali kao Englezi, i mi bi bili veliki – smatra naš sagovornik.
Šta si onda?
Onda si samo običan radnik BMW-a ili Renoa, ili prodaješ njima paradajz... ti si običan seljak.
Na kraju krajeva - rob, jer radiš za najmanju platu...
To svi znaju, to nije ništa posebno, ali ni jedan državnik ne radi ništa protiv toga. Ni jedan ne kaže: „Oprostite, mi to ne želimo“.
Brendovi koji i ovdje postoje - pola treba da ide iz zemlje, jer u protivnom uništavaš svoju poljoprivredu i industriju. Više ništa svoje nemaš i kupuješ najjeftinije. A kada kupuješ najjeftinije, dobiješ najlošije. No, ako ne radiš, ne možeš ni to da kupiš, kaže slovenački umjetnik Niko Goršič.
- Sjetimo se samo Josipa Broza Tita i njegove miroljubive koegzistencije, koju ni jedan kreten više ne spominje. To je rješnje - ne dati svoj sistem! I to je suprotno onome što rade Amerikanci, a i Evropa generalno, koji žele da preuzmemo njihov sistem: da obučemo njihove pantalone, da jedemo njihovu čokoladu, da mi, budale, pravimo njihove automobile - sa najnižom cijenom rada – kaže poznati slovenački dramski umjetnik Niko Goršič. Ovaj autor, glumac i reditelj koji se potpisuje i kao Nick Upper, jedan je od utemeljivača alternativnog pozorišta na prostoru nekadašnje Jugoslavije. U Crnoj Gori svakako je ostao upamćen po režiji komada „Otpad“ Ljubomira Đurkovića za CNP, u kome se prvi put otvoreno govorilo o 90-tim i njenim posljedicama u Crnoj Gori. Sebe ne smatra jugonostalgičarem, već čovjekom koji realno gleda na prošlost. Zato ljevičarske revolucije nijesu rješenje jer se njima „ubijaju oni desni“. No, način na koji je Tito vodio nekadašnju Jugoslaviju, ali i Pokret nesvrstanih je vrijedan pažnje i divljenja.- Tito je bio predsjedavajući grupi od 130 zemalja u vrijeme kada to niko nije uspio. I svi su to, navodno, zaboravili... Tinjao je Hladni rat - kao što je to danas ponovo slučaj - a on je spriječio da se proširi okupivši 130 zemalja koje se s time nijesu slagale. Nijesu željeli da budu dio Hladnog rata i da se međusobno mrze zato što je to neko drugi rekao. Danas to izgleda ovako: Evropa bi trebalo da napadne Ukrajinu. Ti nisi saglasan s time, ali šefovi država to žele da urade – podsjeća on. Nisu samo ovakve odluke rezultat udruživanja zemalja na evropskom kontinentu, već i nestanka mnogih karakteristika, ali i takozvanih malih kultura. - Kada nestane kultura jedne nacije - više nema ni nacije. Šta si onda? Onda si samo običan radnik BMW-a ili Renoa, ili prodaješ njima paradajz... ti si običan seljak. Na kraju krajeva - rob, jer radiš za najmanju platu... To svi znaju, to nije ništa posebno, ali ni jedan državnik ne radi ništa protiv toga. Ni jedan ne kaže: „Oprostite, mi to ne želimo“. Brendovi koji i ovdje postoje - pola treba da ide iz zemlje, jer u protivnom uništavaš svoju poljoprivredu i industriju. Više ništa svoje nemaš i kupuješ najjeftinije. A kada kupuješ najjeftinije, dobiješ najlošije. No, ako ne radiš, ne možeš ni to da kupiš – dodao je Goršič. Za njega takav princip nije povratak u kolonijalizam, već jedna nova pojava danas svojstvena, očigledno, mnogim malim zemljama. - Mi se sami nudimo da budemo kolonijalizovani. I to sa zadovoljstvom. Fabrike - odmah kupite, sve! Elektrane, hotele - imamo, daćemo vam po niskoj cijeni ili besplatno. Dođite! I sada, kada oni sve imaju, vidiš kakva je situacija... Ni to nije ništa novo. Svi to znaju i ni jedna država ne radi protiv toga. To znači da je neko potplaćen. I to je vrlo jasno. Neko ko o tome odlučuje biće potplaćen i tako će sve biti završeno... Razlika je samo u tome da će velike zemlje imati sve nas, a ovi naši će imati samo pun džep. Jedan od naših - ili on i još petorica - a svi ostali smo propali. Lako je boriti se protiv toga: samo ne treba da pristaneš – pojašnjava on. No, Goršič podsjeća da je Tito digao ruku protiv takvih odluka, a za njim je krenulo još 130 zemalja.- I tada, kada su Rusi imali neki prijedlog, došli bi kod Tita da vide kako će on glasati. Isto tako su radili i Amerikanci. Ali to više niko ne spominje. Kod nas više ni ulicu ne smiješ da nazoveš poTitu. Takav državnik, sve to je uspijevao - bez ispaljenog metka... Kada je umro, onda je zambijski predsjednik Kenet Kaunda rekao „da je Tito bio jedini bijelac koji je došao u Afriku i iz nje ništa nije odnio“. A mi takve ljude više ne poštujemo. Kada bismo danas tamo krali kao Englezi, i mi bi bili veliki – smatra naš sagovornik.
Primjedbe
Objavi komentar
Svi vulgarni, uvredljivi na vjersko-nacionalnoj osnovi komentari posjetitelja će biti uklonjeni!