MIRA FURLAN: USTAŠTVO SE REHABILITIRA JOŠ OD 1991. GODINE !

Nitko od političara se od ovakvog fašizma nije ozbiljno ogradio, nitko za to nije imao hrabrosti, ni desni ni oni koji bi da se smatraju lijevima. Tokom godina zacementiran je stav da pravi hrvatski patriotizam ne samo da tolerira ustaštvo, nego da je ustaštvo zapravo njegov konstitutivni dio. To je pljuska svim hrvatskim antifašistima, kao što je bio moj tata.



Nekadašnja zvijezda jugoslavenskog i hrvatskog glumišta već dvadeset i pet godina sa suprugom, redateljem Goranom Gajićem, i sinom živi u Los Angelesu, kuda je 1991. emigrirala. I dalje nesklona medijskim istupima u Hrvatskoj, Mira Furlan govori o novim profesionalnim izazovima, životu u Americi, značenju pojma doma i domovine te sjećanjima na Jugoslovensku državu.
Što vidite da se posljednjih godina promijenilo u Hrvatskoj?

Kad me pitate što se promijenilo, ne osjećam se spremnom da o tome nešto ozbiljno kažem: ja dođem i odem, imam mogućnost izbora i to moj život na obje strane čini drugačijim od života građanina koji taj izbor nema i koji ovisi o penziji od koje ne može platiti ni svoje račune, a kamoli još da nekamo otputuje ne bi li provjetrio mozak. Ono što se sasvim sigurno promijenilo je to da se ljudi beskrajno muče oko golog preživljavanja. Novac je postao najbitniji i ništa drugo kao da nije važno. Nikakve socijalne zaštite više nema. Sad smo svi na slobodnom tržištu, baš kao u Americi. Iz Amerike je u domaće krajeve uvezena i celebrity kultura. Nitko se više ne uzrujava zbog propasti takozvanih pravih vrijednosti. Nitko valjda više ni ne razumije koje bi to vrijednosti uopće bile.

Smatra vas se simbolom otpora ratu jer ste odlaskom u Ameriku, čemu su prethodili otkaz koji ste dobili u zagrebačkom HNK-u, medijski linč i oduzimanje stana u Zagrebu, poručili kako se ne želite svrstati ni na jednu stranu. Nacionalistička Tuđmanova vlast etiketirala vas je kao izdajicu domovine. Ta ista domovina, što vam ona općenito predstavlja?

Kao i ideja ‘doma’, tako se i ideja ‘domovine’ preselila iz vanjske u unutrašnju kategoriju. Domovina – to su za mene moja sjećanja na djetinjstvo, mladost; moje roditelje, moju baku; na izlete s tatom na Sljeme, na 16. gimnaziju; ‘Gloriju’ u Dubrovniku, ‘Dunda Maroja’ u zagrebačkom HNK-u; sjećanja na moje prijatelje razasute po celoj Jugoslaviji, na sir i vrhnje s placa na Kvatriću, na Casku na otoku Pagu, Vis i Lastovo i Split… ali i na Sarajevo i na Beograd… ‘domovina’ se sastoji od milion sličica, scena, zapamćenih riječi…
Zabrinjava li vas porast nacionalizma, otvorene simpatije koje neki, pa i u strukturama vlasti, iskazuju prema ustaškoj državi? Evo nam novih izbora u Hrvatskoj, opet isti ljudi u istim odorama?

Kao što sam već rekla, uspjela sam se odmaknuti od cijele te situacije i zapravo je ne pratim. Ali da, uvijek iste odore, uvijek isti ljudi i ništa me od toga ne čudi. Intenzivna rehabilitacija ustaštva je na sceni još od 1991., kad se nitko nije protiv nje ozbiljno pobunio (uz časne iznimke kao što je bio ‘Feral Tribune’), tako da se u ovom trenutku bespredmetno čuditi nad rezultatima te politike, sistematski provođene posljednjih 25 godina. Nitko od političara se od takve politike nije ozbiljno ogradio, nitko za to nije imao hrabrosti, ni desni ni oni koji bi da se smatraju lijevima. Tokom godina zacementiran je stav da pravi hrvatski patriotizam ne samo da tolerira ustaštvo, nego da je ustaštvo zapravo njegov konstitutivni dio. To je pljuska svim hrvatskim antifašistima, kao što je na primjer bio moj tata; Slovenac po svom tati i Hrvat po mami, partizan od samog početka Drugog svjetskog rata.

• Zapratite objave na facebooku, kliknite OVDJE, ili na link Jugoslaveni.